U današnje vrijeme vrlo je popularno govoriti o potrebama. Svatko ima svoje potrebe, neki imaju posebne, neki manje posebne, neki naglašene, neki prenaglašene neki ni sami ne znaju što imaju, a što nemaju.

Istina je da svaka osoba ima svoje potrebe koje je potrebno zadovoljiti. Ovdje se ne govori o fiziološkim potrebama za hranom, snom, vodom i slično; već o potrebama za pripadanjem, ostvarivanjem, znanjem, vlastitom sigurnošću, ljubavlju i slično. Čovjek svoje potrebe može ostvarivati i sam, no u današnje vrijeme količina interakcije koju prolazimo svaki dan nameće nam nužno ili ne i mnoge druge osobe. Samo količina potrebe za odobravanjem drugih, često i nepoznatih nam ljudi, prečesto ograničava mnoge na zdravome putu prema samoaktualizaciji. Čak bi se i moglo reći kako većina ljudi niti ne zna što je to, već samo bezglavo idu iz dana u dan vodeći se nekim, često lažnim, moralima, putovima i osobama.

Svaka osoba, a pogotovo dijete ima svoje individualne potrebe. Za razliku od odraslih, dječje potrebe treba prepoznati netko drugi – roditelji, odgajatelj, učitelj… Djeca sama po sebi, pogotovo u predškolskoj dobi, nisu sposobna prepoznati što im treba, no uvijek će nam dati naslutiti, dat će nam signale koje mi poput antene trebamo hvatati, upijati i prihvaćati. Jasno je da roditelja treba zanimati njegovo dijete, no često je roditelj suviše subjektivan po pitanju svoga djeteta i često od šume ne vidi stablo. Pravilan odgoj koji djecu vodi ispravnim putem kako bi postali uspješni u životu u današnje vrijeme se sve više čini kao mit. Zapravo, to je varka! Bez obzira na sve nametnute stavove i dalje ima jako puno uspješnih ljudi svuda oko nas. Nije samo završetak fakulteta mjerilo uspješnosti, već ostvarenje nekadašnjega djeteta u osobu koja funkcionira i živi samostalno (misleći ovdje odvojeno od roditelja). Upravo je to moral i poanta kojemu svi trebaju težiti, čemu odgoj i obrazovanje trebaju voditi svaku osobu, prema konačnom zadovoljenju potreba svakoga djeteta – da postane svoj čovjek.

Odgojno-obrazovni sustav samo je jedna od mnogih stepenica koje svakoga vode na životnome putu, no u njemu ne sudjeluju samo nastavnici i stručne službe, već sve osobe koje okružuju dijete, pa i ono samo. Roditelji trebaju biti glavni usmjerivači, posebice u mlađoj dobi. Ne smijemo pasti na dojam da su djeca samostalna. Potrebno ih je stalno paziti, usmjeravati i voditi računa o njihovim potrebama. One su svakodnevno prisutne i raznolike. Tu također treba paziti da ne dođe do pretjerivanja i zlouporabe roditeljske tolerancije jer to vodi u krivome smjeru, suprotnome od onoga što se odgojem želi postići.

Jedna se važna poruka mora ponuditi, a to je samo jedna riječ – prevencija! Nemojte se bojati pitati druge, pitati svoje dijete, pitati stručnjake čak i ako nište ne primjećujete, možda je baš u tome zamka.

Luka Pongračić, mag. prim. educ., doktorand

Više o Luki pogledajte na sledećem linku: https://centarzalicnirazvoj.com/clan/luka-pongracic/